Govor Predstavnika UNHCR-a u Hrvatskoj g. Wilfried Buchhorna povodom Svjetskog dana izbjeglica 2009.

Cijenjeni Predsjedniče Mesić,
Potpredsjednici Vlade, gdjo. Kosor i gdine. Uzelac,
Državni tajnici gospodo Buconjić i Janić,
Predsjedniče Skupštine grada Zagreba, gdine. Šprem,
Vaše Ekscelencije,
Cijenjene dame i gospodo,
Dragi prijatelji,

Velika mi je čast pozdraviti vas u ime UNHCR-a na ovoj konferenciji o zaštiti izbjeglica i humanitarnom radu u Hrvatskoj.

Počašćeni smo vašim prisustvom i odazivom ovom okupljanju i našem radu, koji doživljavamo kao ohrabrenje.

Posebno mi je drago što je ova konferencija zajednički organizirana sa ključnim partnerima UNHCR-a u Hrvatskoj, Ministarstvom unutarnjih poslova te Ministarstvom za regionalni razvoj, šumarstvo i vodno gospodarstvo.

Najtoplije zahvale također idu i Zagrebačkoj gradskoj vijećnici, što nas ugošćuje u ovoj povijesnoj zgradi.

Ova konferencija se održava u znak obilježavanja Svjetskog dana izbjeglica!

Svjetski dan izbjeglica je dan kada slavimo živote izbjeglica širom svijeta. Obilježava se 20. lipnja da bi se ukazala čast trenutno 42 milijuna ljudi, žrtava sukoba i progona, koji žive kao izbjeglice izvan svoje zemlje ili potlačeni unutar iste.

Izbjeglice su ljudi kao vi i ja! Oni su stvarni ljudi sa stvarnim potrebama, koji su ne svojom krivnjom izgubili ne samo svoje domove i zajednice, nego i svoje bližnje, prijatelje, domovine.

Izbjeglice su među najranjivijim skupinama ludi na svijetu, svaki dan pokazuju nevjerojatnu hrabrost i odlučnost da izgrade svoje živote drugdje u miru i dostojanstvu.

Ove godine, sa ekonomskom krizom koja prijeti povećanjem globalne nesigurnosti i smanjivanjem budžeta i pomoći onima kojima to najviše treba, mi se moramo pobrinuti da se izbjeglice ne zaborave.

Upravo radi toga ovogodišnja tema Svjetskog dana izbjeglica je «Stvarni ljudi sa stvarnim potrebama».

Unatoč velikim naporima mnogih, uključujući i UNHCR-a, mnoge osnovne potrebe izbjeglica, kao što su hrana, sklonište, zdravstvena njega, zaštita protiv seksualnog iskorištavanja, su daleko od toga da budu zadovoljene.

Danas bismo na trenutak trebali pomisliti o stanju u kojem se nalaze izbjeglice i o onome što mi kao pojedinci ili kao društvo možemo učiniti da pomognemo.

42 milijuna potlačenih ljudi nisu bezlične statistike, oni su stvarni ljudi, i svaki od njih ima ljudsku priču za ispričati.

Priče, koje su poznate mnogim Hrvatima i ostalima u ovoj regiji.

UNHCR, zajedno s našim partnerima smatra kako je ovogodišnji Svjetski dan izbjeglica izvrsna prilika za:

• da zajedno potvrdimo dostignuća, iskustva i lekcije naučene iz humanitarnog rada u Hrvatskoj u proteklih 18 godina, koje se lako mogu pratiti u našem svakodnevnom radu
• da zajedno utvrdimo koji problemi preostaju da budu riješeni te da zatvorimo poglavlje raseljenosti u Hrvatskoj i regiji na human i dostojanstven način, što je važno ne samo iz humanitarne perspektive
• da podignemo svijest o činjenici da je danas Hrvatska država koja nudi zaštitu osobama koje bježe od kršenja ljudskih prava iz svih dijelova svijeta, te da podržimo stalne napore u daljnjem razvijanje sustava azila

Kada je UNHCR bio pozvan 1991.g. od strane prve nezavisne hrvatske Vlade da pomogne u osiguranju preživljavanja tadašnjih stotina tisuća raseljenih građana, svi bi nas nazvali «humanitarnim sanjarima», kada bi im rekli kako će samo 18 godina kasnije izbjeglice iz Afganistana, Sudana i Somalije tražiti i naći zaštitu u ovoj zemlji.

U tim teškim danima 1991. g. Hrvatska se morala nositi i sa više od 550 tisuća raseljenih Hrvata.

Osim toga, 1992. g. nakon što je započeo sukob u Bosni i Hercegovini, oko 400 tisuća izbjeglica iz ove zemlje potražili su utočište u Hrvatskoj.

Danas, 18 godina kasnije, gotovo svi ovi ljudi su dobili mogućnost da se vrate u svoje zajednice ili da se odluče za druga rješenja uz pomoć hrvatskih vlasti, UNHCR-a i ostalih nacionalnih i međunarodnih partnera.

Ovaj uspješan završetak teške situacije stotina tisuća raseljenih osoba i izbjeglica zaslužuje da bude spomenut na današnji dan. To je veliko humanitarno postignuće, za koje Hrvatska i njezini građani, koji su unatoč pomoći međunarodne zajednice ipak nosili najteži teret, zaslužuju naše priznanje i zahvalnost.

Također, do danas su hrvatske vlast registrirale više od 130 tisuća povratnika, pripadnika srpske nacionalne manjine, koji čine više od polovice 250 tisuća hrvatskih građana srpskog porijekla, koji su pobjegli iz Hrvatske do kraja oružanog sukoba 1995.g.

Iako su mnogi povratnici bili suočeni sa borbom za svoju imovinu i ostala nužna prava, procjenjujemo da je najmanje 54 % njih ostalo u Hrvatskoj, a mnogi drugi održavaju bliske veze sa svojom domovinom.

Razlozi zašto ljudi ne ostaju u Hrvatskoj su uglavnom društveno- ekonomske prirode, te nisu povezani sa osobnom sigurnošću.

Unatoč preostalim izazovima, ovo je uspješan razvoj događaja, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu kako je bolna prošlost još uvijek veoma prisutna u ovim krajevima.

Tijekom mog nedavnog posjeta ratom pogođenim područjima u Hrvatskoj, kao što su Banovina, Vukovar, Lika i Zadarsko zaleđe bilo je zapanjujuće vidjeti kako se ukupna situacija promijenila u odnosu na prošle godine, i to zahvaljujući zajedničkim naporima kompetentnih vlasti i brojnih međunarodnih donatora.

Nepotpuno zadovoljene potrebe ljudi svih nacionalnosti u ovim krajevima su i dalje očite, ali također su očiti i znakovi oporavka, nade i inicijative.

Ukoliko se zajednički napori za izgradnju infrastrukture, zajednica i života u ovim krajevima nastave, bolji životni uvjeti nužni za ukupnu populaciju, povratnike i one koji to nisu, biti će ostvareni.

Kada razmišljam o hrabrosti i velikodušnosti tih ljudi, lokalnih vlasti u tim zajednicama, osjećam ponos što je UNHCR igrao skromnu ulogu u omogućavanju procesa povratka i izgradnje zajednica.

Važno je naglasiti i priznati taj razvoj kao i uočiti prilike za budućnost.

Ipak, istodobno moramo obratiti pozornost i na preostale neriješene probleme, koji su jedan od razloga zašto se preostalih 80 tisuća Hrvata ne vraća u Hrvatsku iz susjednih zemalja u kojima imaju izbjeglički status.

Kao prvo i najvažnije što se mora spomenuti je neriješena stambena situacija izbjegličkih obitelji, i u zemlji porijekla i u zemlji prihvata.

• Iako ogromni napori, često zakašnjeli, da se vrati gotovo 20 tisuća zauzetih privatnih imanja te rekonstruira više od 140 tisuća kuća, moraju priznati, tisuće obitelji još uvijek čekaju konačnu odluku i rješenja svoga stambenog pitanja
• Nedavno smo mogli vidjeti dobar razvoj u programu stambenog zbrinjavanja. Ostajemo puni nade kako će svi oni koji su izgubili svoje stanove koji su tada bili u društvenom vlasništvu primiti odgovarajuće stambeno rješenje u Hrvatskoj ili u zemlji prihvata.
• UNHCR ohrabruje Vlade u regiji da intenziviraju svoje napore u rješavanju preostalih izazova za održivi povratak izbjeglica ili lokalnu reintegraciju. Na taj način će se i odstraniti osjećaj nepravde prisutan u očima izbjeglica.

Ovo nije samo od velike važnosti za osobe koje su zahvaćene tim problemima, nego je vezan i za europske aspiracije i stabilnost regije.

Cilj inicijative Visokog povjerenika UN-a za izbjeglice iz 2008. godine o rješenju dugotrajnih izbjegličkih situacija podržava ove napore.

80 tisuća hrvatskih izbjeglica registriranih u susjednim zemljama su podsjetnik da zatvaranje izbjegličkog dosjea ostaje humanitarni i politički izazov u cijeloj regiji. Potrebni su zajednički napori kako bi se osiguralo rješenje za one koji još čekaju.

Gledajući gdje stojimo danas u ovom teškom procesu, dopustite mi da upotrijebim metaforu: ova situacija me podsjeća na maratonca koji dospijeva do cilja. Ako sada udružimo snage uvjeren sam kako ćemo uspjeti u slijedeće dvije godine. Ali ako ostavimo stvari da stoje gdje sada jesu ogromni napori svih strana neće biti priznati u konačnici.

UNHCR u Hrvatskoj i naši partneri ostaju predani podršci hrvatskih vlasti u ostvarenju ovog važnog humanitarnog zadatka i zatvaranju poglavlja raseljenosti na human i dostojanstven način.

Hvala vam na pozornosti!