Dugi put Ivana Ljubičića od statusa izbjeglice do teniske zvijezde

Zagreb, 9. veljače 2006 (UNHCR) - Iako je njegov put od statusa izbjeglice do uvrštenja u svjetsku tenisku elitu bio vrlo dug, Ivan Ljubičić je u prosincu 2005. godine, trinaest godina nakon bijega od nasilja koje je zahvatilo raspadajuću Jugoslaviju, poveo hrvatsku ekipu prema pobjedi u međunarodnom prvenstvu u ekipnom tenisu poznatijem kao Davis kup.

Za dvadesetšestogodišnjeg Ljubičića, trenutno rankiranog na četvrtom mjestu svjetske ljestvice tenisača, 2005. bila je izuzetna godina. Osim što je svojoj mladoj državi koja broji samo 4,5 milijuna stanovnika osigurao Davis kup, Ljubičić je okrunio svoju tenisku sezonu i sudjelovanjem na Masters kupu, teniskom natjecanju koje okuplja samo prvih osam igrača svijeta. No ono što Ivana Ljubičića čini jedinstvenim u odnosu na ostale teniske zvijezde je upravo njegova izbjeglička povijest.

„Te godine moga djetinjstva bile su vrlo teške i pretpostavljam da će me njihov utjecaj pratiti cijelog života", rekao je Ivan u razgovoru s UNHCR-om. „U vrijeme kada sam trebao donijeti odluku čime se u životu želim baviti, nisam imao previše izbora. Moje izbjegličko iskustvo naučilo me da jednostavno morate nastaviti dalje".

Ljubičić je rođen 19. ožujka 1979. godine u Banja Luci, koja se nalazila unutar tadašnje Jugoslavije. Tenis je započeo trenirati u dobi od devet godina, inspiriran igrama svog idola, bivše velike švedske teniske zvijezde Stefana Edberga, a do navršene dvanaeste godine osvojio je svoj prvi juniorski turnir. No, početak Ljubičićevog uspona događao se istovremeno s raspadom bivše Jugoslavije, federacije republika naseljene s više etničkih skupina različitih religijskih pripadnosti.
Rat koji je zahvatio prostor bivše Jugoslavije pogodio je 1992. godine i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj je Ljubičić tada živio. Snage bosanskih Srba, potpomognute vojskom Jugoslavenske narodne armije i paravojnim postrojbama, započele su provoditi „etničko čišćenje" nad Muslimanima (Bošnjacima) i Hrvatima kao pripadnicima ostalih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini te je obitelj Ljubičić u jednom trenutku odlučila otići. Budući da Ivanovu ocu Marku nije bilo dopušteno napustiti zemlju, trinaestogodišnji Ivan, njegova majka i trogodišnji brat Vladan morali su to učiniti sami.

„Prijevoz autobusom do aerodroma bio je dozvoljen isključivo ženama i djeci, tako da smo uspjeli stići do aerodroma i potom avionom odletjeti za Beograd" priča Ljubičić. „Majka je plakala znajući da odlazimo zauvijek. Put do aerodroma uključivao je nekoliko zaustavljanja na nadzornim točkama i bio je deprimirajući. U Beograd smo sletjeli oko 10 sati ujutro, nakon čega smo morali cijeli dan provesti na autobusnom kolodvoru čekajuďż˝i drugi autobus." „Brat i ja smo poslušali upute koje nam je otac dao i svo to vrijeme nismo se odvajali od majke. Naposlijetku smo u ponoć krenuli preko Mađarske put Slovenije, no kako autobus s jugoslavenskim registarskim oznakama nije mogao ući u Sloveniju, granicu smo morali prepješačiti te potom ući u drugi autobus, kojim smo krenuli za Ljubljanu, glavni grad Slovenije."

„U Ljubljani smo ostali tjedan dana, čekajući da nam se organizira smještaj u Rijeci, hrvatskom gradu na jadranskoj obali. Nakon mjesec dana provedenih u Rijeci, konačno smo smješteni u gradu Opatiji i to u hotelu prilagođenom za smještaj mnogobrojnih izbjeglica koje su ondje pronašle utočište. Nisam se žalio, samo mi je nedostajao otac" kaže Ljubičić˝.

„Kako sam tada ipak bio samo dijete, nemam posebno loša sjećanja ili traume iz tih dana" kaže Ljubičić˝. „no znam da je mojim roditeljima, koji su morali započeti ponovno graditi život od nule, to bilo iznimno teško, počevši od same činjenice da su se cijeli svoj život trudili izgraditi nešto i tada su, preko noći, sve to morali napustiti. To su jednostavno situacije u životu u kojima morate sakupiti svu snagu koju posjedujete i krenuti od nule - znam da zvuči jednostavno, no što manje vremena provedete razmišljajući o prošlosti, to će vam biti lakše suočiti se s budučnošću".

Naravno, nemoguće je u potpunosti zaboraviti prošlost: „Iznenađuje me koliko često sanjam Banja Luku, našu kuću ondje, moju školu, prijatelje".

U travnju 1993. godine Ljubičić i sedmorica drugih talentiranih tenisača u izbjeglištvu iz Bosne i Hrcegovine pozvani su trenirati tenis u Italiji, gdje je Ivan proveo gotovo tri godine. 1995. godine Ljubičić osvaja Prvenstvo Hrvatske za igrače do šesnaest godina, a 1996. stiže do juniorskog finala Wimbledona. No Ljubi, kako ga od milja zovu u Hrvatskoj, bilo je potrebno još gotovo deset godina pobjeda i poraza da postane zvijezda. Kaže da ne može razumjeti neznanje i negativne predrasude s kojima se izbjeglice moraju suočavati. „Najveći je problem način na koji javni mediji prikazuju izbjeglice - budući da im je zanimljivo prikazivati jad i patnju, većinom su to prizori ljudi koji se kreću u nepreglednim redovima bez ičega, što tada stvara strah od izbjeglica kao ljudi koji nemaju ništa", kaže Ivan. „No izbjeglice su također i obrazovani ljudi, odnosno ljudi koji, poput svih nas, žele napraviti nešto od svojih života".

„Ono što sam naučio u životu je da nikada ne prosuđujem ljude temeljem njihova izgleda ili porijekla, već da pokušam vidjeti samo najbolje u svakoj pojedinoj osobi".

Neven Crvenković, UNHCR